Već neko vrijeme promišljam o MMA sportu. Ne mogu zanemariti činjenicu da je danas postao globalni fenomen, dvorane su dupkom pune, prijenosi privlače milijune gledatelja, a karte na velikim eventima dosežu cijene i preko 700 dolara. I što je najzanimljivije ljudi to plaćaju da bi gledali krv, nokaut, trenutak slabosti i konačan pad jednog borca.
Ne mogu se oteti dojmu da se vraćamo unazad, u doba antičkih gladijatorskih igara. Tada su mase klicale u Koloseumu dok bi jedan borac pao, a danas to isto čine pred ekranima i u prepunim arenama. Razlika je tek u tome što današnji gladijatori imaju rukavice, vremenski ograničene runde i bogate ugovore. Suština ostaje ista, publika želi vidjeti pad, krv i konačan poraz.
Vjerojatno ključ leži i u marketingu. Pogledajte samo nagrade: pobjednik velikog MMA meča dobije i preko milijun dolara ili eura, dok gubitnik u istom tom meču zaradi upola manje. Za jednog sportaša, to je ogroman novac, daleko veći nego što može dobiti u tradicionalnim olimpijskim sportovima poput hrvanja, juda ili boksa.
Osim novca, tu je i zvjezdani status. MMA borci postaju brendovi. Njihova lica su svugdje, na televiziji, u medijima, na društvenim mrežama. Vijesti o njihovim pobjedama i porazima šire se brzinom svjetlosti. Posebno dizajnirana oprema prodaje se po visokim cijenama, tako jedan običan komadić tekstila stoji i preko 150 eura. Marketing je sveprisutan, moćan i upravo zato mladi u svemu tome vide privlačan uzor.
Često imam dojam da MMA postaje utočište za sportaše koji svoj put nisu pronašli u klasičnim borilačkim sportovima. Hrvači, boksači, judaši, pa i karataši, mnogi od njih nisu mogli ni sanjati o medaljama sa svjetskih i kontinentalnih prvenstava, a kamoli o olimpijskim odličjima. U svojim disciplinama ostali bi na margini, ali MMA im nudi novu priliku, ne samo za zaradu nego i za slavu.
Osobno poznajem nekoliko sportaša koji su godinama bili u registriranom, olimpijskom sportu. Da se ne izdam previše, neću reći o kojem se točno sportu radi, ali bili su, recimo, solidni. Ipak, nikada nisu bili ni blizu medalje na velikim natjecanjima. I onda su se odjednom našli u MMA-u.
Većina najuspješnijih MMA boraca dolazi s područja bivšeg SSSR-a iz pokrajina poput Dagestana i Čečenije, ali i drugih država tog prostora. Gotovo svi oni okušali su se u hrvanju, bilo u grčko-rimskom stilu ili slobodnom načinu. Znamo koliko je tamo jaka škola hrvanja i kolika je konkurencija, pa čak i vrlo dobri sportaši teško uspiju doseći sam vrh. Mnogi od njih nisu se uspjeli probiti do svjetskih medalja, ali su zato u MMA-u pronašli svoje mjesto. Jer ono što donose iz hrvanja je nevjerojatna snaga, eksplozivnost i tehnika kontrole, upravo je to presudno za uspjeh u kavezu.
Uz njih pojavljuju se i Amerikanci, neki od njih čak s vrlo uspješnim hrvačkim karijerama iza sebe. Njihov ulazak u MMA dodatno potvrđuje da je baza hrvanja najvažnija odskočna daska za ovaj sport.
Moram priznati, iako ne bih htio nikoga uvrijediti, da sam često mišljenja kako ti sportaši možda nisu baš najinteligentniji ljudi koje sam upoznao. No, s druge strane, možda upravo iz te jednostavnosti dolazi ono što u MMA-u donosi rezultat: sirova hrabrost. Hrabrost da uđeš u kavez, da prihvatiš borbu prsa o prsa, da riskiraš ozljede i poraz. Možda je to i kvaliteta koju publika prepoznaje i cijeni, jer oni rade ono što bi većina nas teško mogla.
Ali MMA nije samo vrhunski UFC ili borci s olimpijskim i svjetskim iskustvom. Postoje i niže rangirana natjecanja, ne samo kod nas u FNC-u, već i praktički u svakoj sredini, već i svako malo “selo” organizira svoje borbe u kavezima. Tu dolaze čak i oni koji se nikada nisu bavili sportom. Bez uvrede, često su to “selske sileđije”, ljudi koji imaju snagu iz polja i teškog fizičkog rada, koji su svoj status u lokalnoj zajednici stekli kroz ulične borbe, ponekad uvjetovane alkoholom, borbom za djevojku ili dominaciju nad drugima. Oni također traže priliku da pokažu svoju moć, a publika to gleda sa sličnim žarom kao u profesionalnom MMA-u.
I tako, svijet MMA-a postaje slojevit: s jedne strane profesionalci i sportaši s vrhunskim tehničkim iskustvom, a s druge lokalni borci, “seljani”, amateri, svi su dio iste arene, svi traže priznanje kroz borbu. To je možda i dio magnetizma koji MMA ima: omogućuje svima, od profesionalaca do lokalnih izazivača, da se okušaju u modernom Koloseumu.
MMA, gledam to sve više, nije samo sport. On je odraz našeg društva. Živimo u vremenu u kojem se traži instant doza emocije, adrenalina i spektakla. Malo koga zanimaju složeni sustavi, tehnike ili bodovanja. Ljudi žele čistu borbu, jednostavan kraj i jasnog pobjednika.
I baš zato MMA podsjeća na moderni Koloseum. Borci su profesionalci, plaćeni i obožavani, ali suština je ista, publika je gladna krvi i borbe.
Po mom mišljenju, razlog leži u jednostavnosti.
U hrvanju, judu ili čak i boksu pravila su složena i često nejasna široj publici. Bodovi, upozorenja, tehnički detalji… sve to laiku izgleda suviše komplicirano.
Kod MMA-a stvari su puno “čišće, boriš se određeni broj rundi, sve je dozvoljeno osim par zabrana, gotovo je kada netko više ne može nastaviti.
I to ljudi razumiju. Publika ne treba objašnjenja, vidiš nokaut, vidiš krv, znaš da je gotovo. I to je ono što privlači mase.
Kad gledam MMA, često mi na pamet padne paralela s hrvanjem. U hrvanju, čim jedan borac padne na leđa, borba je gotova. Nema dodatnih udaraca, nema nastavka u kojem se slabijeg onesposobljuje do potpunog kraha.
U MMA-u, međutim, upravo tada počinje ono što meni osobno najteže pada gledati, prizor kada jedan borac padne na pod, a drugi ga zajaha i nemilice udara šakama po glavi, sve dok ga ne izbije iz svijesti ili dok ovaj ne “tapka” u znak predaje.
Publika u tom trenutku skače na noge, oduševljena prizorom koji meni osobno više sliči na nasilje nego na sport. I tu je, po mom mišljenju, ključna razlika – dok hrvanje i srodni sportovi uče tehniku, disciplinu i poštovanje, MMA se u svojoj biti prodaje kroz prizor dominacije i poniženja poraženog.
I tu dolazimo do pitanja koje me najviše brine. Sve više mladih ljudi, pa i mladih sportaša, počinje gledati MMA i maštati da će jednog dana i sami biti u tom kavezu. Vide slavu, novac, moć, milijune pratitelja na društvenim mrežama. Vide “uspjeh”.
Ali pitam se kamo sve to vodi?
Kako motivirati mlade sportaše da biraju humanije sportove, one u kojima nema nasilništva, krvi i brutalnih poraza? Sportove u kojima se razvija tijelo, disciplina, zajedništvo i vrijednosti koje traju cijeli život?
Hrvanje, judo, gimnastika, atletika…..to su sportovi koji možda nemaju blještavilo i milijunske honorare, ali imaju dušu. Oni odgajaju, grade karakter, uče poštovanju i radu.
Ne želim osporavati MMA, on je postao globalni brend i stil života i jasno mi je zašto privlači mase. No, kad vidim da su dvorane pune do posljednjeg mjesta, da bi se napunile i veće da postoje, i kad vidim da mladi sve češće sanjaju upravo o tom putu, postavljam si pitanje:
Želimo li društvo koje odgaja djecu kroz vrijednosti sporta, discipline i humanosti ili društvo koje slavi krv, pad i poraz kao najveći oblik zabave?
Odgovor možda neće doći odmah, ali jedno znam, na roditeljima, trenerima i svima nama u sportu leži ogromna odgovornost. Moramo mladima pokazati da postoje sportovi koji oblikuju čovjeka, koji grade karakter i zajedništvo, a ne samo privlače pozornost zbog nasilja i krvi.
Jer ako mladima ostavimo samo gladijatorsku arenu, onda ćemo kao društvo izgubiti ono najvrijednije što sport može pružiti odgoj, zdravlje i čovječnost.
