Proveo sam više od dva desetljeća uz strunjaču, kao trener, a od 1986. do 1995. godine i kao hrvač sa, kako bi rekli, prosječnim rezultatima na prvenstvima bivše Jugoslavije i Hrvatske od 1991. godine. Nažalost, nikada nisam osjetio što znači biti dio reprezentacije, iako mi se tada činilo da je to ostvarenje sna. Taj san, na moje iznenađenje, danas, posve neočekivano ostvaruje moja kćer.
Hrvanje me izgradilo, fizički, psihički i karakterno. Dalo mi je alate za život, naučilo me kako se pada, kako se ustaje, kako se bori. Kroz godine sam radio s djecom svih uzrasta, od onih koji su prvi put ulazili u dvoranu zbunjeni pojmovima poput „partera“ i „stojke“, do ozbiljnih natjecatelja. Među njima je bio i dječak koji danas trenira moju kćer.
Iako je trenirala plivanje, rukomet i tenis, put ju je, možda neočekivano doveo do hrvanja. Nije to bio plan od početka, ali nešto ju je privuklo. Možda najviše zato što je u gotovo svaki trening bila integrirana gimnastika, disciplina koju je oduvijek voljela i u kojoj je uživala.
Hrvanje je u početku bilo samo usputno, tek još jedna aktivnost. Ali onda se dogodilo ono što se ne može objasniti, klik. Spoj snage, pokreta i unutarnje volje. I kad je jednom osjetila što znači boriti se ostala je. Nisam to ni priželjkivao, jer vrlo dobro znam koliko je ovaj sport zahtjevan, koliko traži, koliko uzima.
Znao sam što je čeka i možda sam baš zato, iz onog tihog, roditeljskog instinkta, potajno se nadao da će ostati u svijetu rekreacije. Da će trenirati, uživati, ali ne ići do kraja. Jer hrvanje ne prašta površnost. To je put koji se ne može prevariti ni ubrzati, a ja znam koliki je taj put težak.
Ali život, izgleda, zna bolje od nas i kad sam vidio da ona to shvaća ozbiljnije nego što sam mogao zamisliti, znao sam da dolazi vrijeme za novu ulogu, ne više onu trenera, već promatrača, logističke podrške, oca.
Mnogi će možda misliti da sam se povukao iz trenerskog posla zbog straha ili prebacivanja odgovornosti za eventualni neuspjeh, ali nije tako. Slobodni stil, kojim se ona bavi, tehnički je izazovniji, širi, zahtjevniji od grčko-rimskog s puno više varijanti, tehnika i prijelaza. U Hrvatskoj, za razliku od mnogih zemalja u okruženju, Europi i svijetu, slobodni stil još uvijek nema dugu tradiciju. Nema jasno definiran sustav školovanja trenera, napredovanja, usmjeravanja. I baš zato treba još više rada, još više vremena, još više učenja.
A ja sam svjestan jedne vrlo važne stvari, trener ne može biti prijatelj. Trener je osoba koja, grubo rečeno, ponekad mora biti “nevoljena”. On je onaj koji vidi, tjera, ne popušta, koji sportaša vodi do granica fizičkih i psihičkih mogućnosti jer samo tamo, na rubu boli i izdržljivosti, nastaju rezultati. A to otac ne može biti.
Gledam ih ovih dana na pripremama. Osam dana rada, znoja, discipline i borbe. I ne, ovo nisu prve pripreme, samo su nastavak. Došle su tek dva dana nakon povratka s teških, iscrpljujućih petodnevnih priprema izvan Hrvatske. Tamo gdje dan počinje ranije nego što većina ustaje, a završava tek kad tijelo kaže, više ne mogu. Ali u ovom sportu “ne mogu” se rijetko izgovara, jer ovdje se ide dalje, uvijek još jedan korak.
Promatram ih već godinama, ali zadnjih osam dana, osjećam ih. Osjećam kolika je želja u njima, koliko volje da uspiju. Ovdje se ne trenira zbog titula, ni zbog novca, ovdje se trenira iz želje. I baš zato ovo vrijedi.
Hrvanje, koliko god da ga poznajem, i dalje me iznova iznenadi. Ne tehnikom, ne taktikom, već silinom karaktera koje izgrađuje. Ovo nije sport za one koji traže prečace. Nema tu marketinga, nema titula koje dolaze preko noći, nema sponzora koji padaju s neba. Ovdje se sve plaća trudom, znojem, umorom, bolom. Ovdje se uspjeh ne kupuje, ovdje se zarađuje, gram po gram.
Često se u kineziološkoj literaturi navodi da hrvač mora biti brz poput atletičara, fleksibilan i jak poput gimnastičara, eksplozivan poput dizača utega i pametan poput šahista. To je istina. Sve to mora se objediniti u četiri ili šest minuta borbe ovisno o uzrastu, pod pritiskom, bez pogreške, ali knjige rijetko pišu o onome između, o samokontroli, o režimu, o ponavljanjima koja traju satima, o boli koju nitko ne vidi, o frustraciji kad tijelo ne sluša, a mora.
I tu dolazimo do još jedne specifičnosti, težinske kategorije. Da bi uopće nastupili, hrvačice i hrvači moraju “stati u broj”. To znači paziti na svaki obrok, na svaki gutljaj vode, to znači skidati kilograme, ponekad i više njih, danima, uz treninge, školu, život. Nema tu mjesta za slabost, ponekad ni za odmor.
Zato je ovo jedan od najtežih individualnih sportova, ne samo zbog fizičkog napora, nego i zbog psihološke discipline koju traži, zbog šutnje koju nosi, jer nitko ti neće “pljeskati” za to što si skinuo tri kilograma u dva dana. Nitko neće znati da si se ujutro probudio s bolovima, ali si svejedno trenirao. A medalje, one koje dođu s europskih i svjetskih natjecanja, nisu plod sreće, one su čudo, jer dolaze iz male zemlje, s ograničenim resursima, još uvijek bez ustaljenog bez sustava, bez razvijene masovnije stručne podrške, ali s velikim srcem.
Hrvanje nije sport koji traži pozornicu, nema reflektora, često ni dovoljno iskusnih trenera, barem ne u malim sredinama, ponekad ni jasnog sustava. No danas je priča drugačija, nekolicina nas, koji smo ranije radili i trenirali u skromnim uvjetima, bez financija, bez obrazovanih stručnjaka, danas gledamo kako polako raste nešto novo.
Danas su treneri školovani, motivirani, svakodnevno traže novo znanje, razmjenjuju iskustva, otvaraju prostore u kojima se grade ne samo rezultati, nego i karakteri. Sustav polako prepoznaje napor, zajednica počinje prepoznavati vrijednost, financijska podrška, iako još uvijek nedovoljna, počinje pristizati. No ne zavarujemo se, nije to još dovoljno da bi se netko profesionalno posvetio sportu, ali bit će. Vjerujem da hoće, jer pomaci su stvarni i nastaju iz iskrene želje, volje i predanosti.
A volja, ona se vidi, osam dana priprema u dvorani i svakodnevna borba dokaz su toga.
A onda kao potvrda svega što osjećam i promatram do mene stiže jedna slika s priprema izvan Hrvatske. Naše djevojke trenirale su s reprezentativkama Mađarske, zemlje u kojoj hrvanje ima dugu tradiciju i vrlo snažno postavljen sustav. Tamo se zna: ako je neka djevojka stigla do seniorskog uzrasta, to znači da je već prošla sve od selekcija, fizičkih testova, sustavne obuke, psihološke pripreme i da je već sada vrhunska sportašica.
U prvim danima priprema trenirale su sve, treći dan, tri Mađarice su zbog ozljeda morale stati, četvrti dan još dvije. Naš trener, začuđeno, pita: „Pa ovim tempom, neće Vam nitko ostati do kraja priprema?“. Mađarski trener samo mirno odgovara: „Mi tražimo olimpijsku pobjednicu.“
Treninzi ne staju, dva u danu, uz obavezno jutarnje trčanje i razgibavanje. Za Mađarke dan počinje već u šest sati s treninzima snage u teretani i unatoč svemu tome, djevojke dolaze s osmijehom. Navikle su, znaju da je to jedini put. Sustav ih ne štedi jer vjeruje da je to jedini način kako se postaje najbolji.
I kad to vidiš, kad osjetiš razliku između zemlje gdje je takav pristup uobičajen i naše realnosti, još više cijeniš svaku djevojku koja kod nas uđe u dvoranu i odluči se boriti.
Da li je to ispravno? Pitam se. Mi treniramo teško, ali kod nas još uvijek moramo paziti na svaki dragulj, jer kod nas svaka djevojka, svaki dječak koji uđe u ovaj sport vrijedi. Jer ih je malo, jer ih treba sačuvati, jer njihova volja ne dolazi iz sustava, ona dolazi iznutra.
Zato, kad vidim te djevojke, moje dijete među njima, kako svakodnevno ulaze u dvoranu i ne traže ništa osim prilike da rade, da napreduju, da se bore, ne mogu ostati ravnodušan. Ne zbog rezultata, ne zbog ambicija, nego zbog te tihe, nevidljive, ali nepokolebljive odlučnosti koju u sebi nose. To je zapravo ono što me zadivljuje više nego ijedna medalja.
Unatoč svim mukama, znoju, obrisanim suzama i ponavljanjima pokreta, dođe i onaj trenutak, veliko natjecanje. I tada se dogodi da izgubiš, ponekad nesretno, ponekad jer su protivnice iz zemalja gdje je hrvanje nacionalni sport. Padneš, ali znaš da sve to nije uzalud, jer iza svakog truda, iako ponekad dugog i iscrpljujućeg, mora doći nagrada. Rezultat koji potvrđuje da se borba isplatila, da se vrijedi truditi, iznova i iznova.
Svjestan sam da smo se svi mi upustili u „mali sport“, ne tražimo naslovnice, ne tražimo ni poseban tretman, ali ako ovo netko pročita, neka barem zna, iza svake medalje, iza svakog borca, stoje tisuće sati rada, odricanja i unutarnje borbe. Zato hrvanje nije samo sport, hrvanje je škola života. Tko kroz nju prođe, nauči hodati uspravno, sa snagom koju mu nitko ne može oduzeti.
Vedran Blažeković, srpanj 2025.
