Sjećam se svog prvog dana na rukometnom terenu, lopta je bila veća od mene, ali osjećaj pripadnosti i uzbuđenja bio je ogroman. Moj sportski put započeo je upravo tamo, a nastavio se na mjestu za koje nikad nisam mislila da će postati moj život, na hrvačkoj strunjači. Da mi je tada netko rekao da ću jednog dana biti trenerica hrvanja, vjerojatno bih se samo nasmijala.
Hrvanje mi je dugo izgledalo grubo, gotovo opasno i kao sport u kojem nema mjesta za djevojke. Danas ga doživljavam potpuno drugačije, kao disciplinu koja razvija tijelo i karakter, ruši predrasude i otvara beskrajne mogućnosti.
U ovom tekstu želim podijeliti svoju priču, kako sam prošla put od kolektivnog do individualnog sporta, kako mi je fakultet pomogao razumjeti sport dublje, te kako je to biti žena u svijetu hrvanja.
Rukomet je tada bio jedini sport koji je dolazio predstavljati se u škole. Od prvog trenutka kad sam ga vidjela, zaljubila sam se i već drugi dan našla sam se na rukometnom terenu. Rukomet mi je vrlo brzo postao sve; dio mog identiteta. Nisam mogla ni zamisliti da ću ikada raditi nešto drugo osim njega.
Najveća lekcija koju mi je dao je timski rad. Uvijek postoje pojedinci koji odskaču, ali bez tima nema ni tog pojedinca. Naučio me disciplini i vrijednostima koje i danas nosim sa sobom: dolazak na vrijeme, poštivanje drugih i važnost redovitog rada.
Sport sam tada doživljavala kao najljepšu slagalicu u životu, nešto toliko veliko da ga oni koji se njime ne bave teško mogu razumjeti.
Rukomet mi je donio mnogo lijepih stvari i vrijednosti koje danas kao trenerica pokušavam prenijeti na svoju djecu. Ali donio mi je i one teže trenutke. Dugo sam se borila s mislima o svom fizičkom izgledu. Sjećam se trenera koji mi je u desetoj godini rekao: „Trebala bi malo probušiti žlicu!“ – i tu rečenicu sam ponavljala u glavi na gotovo svakom zalogaju.
Ipak, upravo su ti trenuci oblikovali mene kao osobu. Naučili su me empatiji i dali mi snagu da kao trenerica nikada ne ponovim iste greške, već da djeci budem podrška, a ne izvor pritiska.
Na drugoj godini fakulteta imala sam kolegij iz hrvanja koji mi je brzo postao jedan od dražih. Pomagala sam kolegama oko ispita, ali nisam tome pridavala veliku pažnju – sve dok jednog ljeta nisam tražila posao u sportu.
Nakon dosta istraživanja i razmišljanja o hrvanju, odlučila sam upisati usmjerenje i krenuti tim trenerskim putem. Naposljetku sam shvatila da je do toga došlo obiteljski, budući da sam sada treća generacija koja se bavi ovim sportom.
Danas hrvanje vidim kao sport koji pruža nevjerojatne mogućnosti za razvoj snage, koordinacije, fleksibilnosti i – možda najvažnije – samopouzdanja.
Ekipni vs. individualni sport, moje iskustvo
Prijelaz iz rukometa u hrvanje bio je veliki šok. U kolektivnom sportu uvijek imaš tim iza sebe, a u hrvanju, kad staneš na strunjaču, ostaješ sam.
To me naučilo hrabrosti i disciplini na potpuno nov način. Shvatila sam da se mogu osloniti na sebe i da je moja najveća snaga upravo u trenucima kad mislim da više ne mogu.
Znanje s fakulteta pokazalo se neprocjenjivim, osobito u radu s mlađim dobnim skupinama. Psihologija i pedagogija pomogle su mi da razumijem djecu i da im budem podrška i uzor u osjetljivim razdobljima.
Moja želja je pronaći pravi balans između teorije i prakse – jer tek kada se to dvoje spoji, dolazi do pravog rezultata.
Hrvanje mi je pokazalo koliko sport može oblikovati karakter. Fizički razvija snagu, agilnost, eksplozivnost, fleksibilnost, a psihički gradi samopouzdanje i mentalnu otpornost.
Ono što me najviše oduševljava jest unutarnja snaga koju daje hrvanje – snaga koju nisam pronašla ni u jednom drugom sportu.
Rušenje predrasuda i uloga djevojaka u hrvanju
Najčešća predrasuda je da je hrvanje muški sport. Često čujem komentare poput: „Zašto hrvanje? To je sport za dečke.“
S vremenom sam prestala mariti za tuđa mišljenja. Shvatila sam da djevojke u hrvanju imaju jednako pravo kao i dečki i da mogu biti jednako uspješne.
Biti trenerica u hrvanju, pod povećalom
Prvi mjeseci bili su najteži. Nije lako biti žena trenerica u „muškom“ sportu. Često sam osjećala poglede na sebi, kao da svi čekaju da pogriješim.
Najviše me pogodilo kad sam dobila grupu starijih dječaka i čula komentare poput: „Kako nam jedna cura može naređivati?“
Ali kroz rad, kroz svaki trening, oni su shvatili da znam što radim. Danas upravo ti dečki dolaze prvi na trening i pokazuju najveću motivaciju.
Danas sam ponosna što sam autsajder. Volim to što radim na način kako mi srce i glava govore, a ne kako drugi žele.
A onda dođe trenutak kad te dijete zagrli prije treninga i kaže: „Trenerice, jedva sam čekao doći.“ – i tad znaš: sve sumnje, svi padovi i sve prepreke vrijedili su.
Slušaj svoje srce i ne boj se probati nešto novo. Ništa nije vječno i svaki izbor otvara neke nove prilike.
Možeš izgubiti samo predrasude, a dobiti novu strast ili lijepo sjećanje.
Sreća je u stvaranju puta kojim ideš, a pravo zadovoljstvo u tome da znaš da si u svakom trenutku dao najbolje od sebe.
Marsela Nemec, rujan 2025.
