“Biti će sve u redu”, vjerojatno najpoznatija islandska izreka. Ljudi je ovdje, na ovom hladnom i izoliranom otoku, koriste svaki dan u raznim situacijama. Ali to nije samo izgovorena riječ ili beznačajna poštapalica, ovdje je to način života. Kada se kasni na posao: “biti će sve u redu”, kada se napravi nešto loše ili se zaboravi učiniti: “biti će sve u redu”, kada se izgubi utakmica: “biti će sve u redu”. I zaista, nitko ovdje ne stvara probleme zbog loših situacija, već se kroz njih prolazi bez većih stresova. Čak se ni od smrti ovdje ne radi velika drama.
Možemo sa sigurnošću reći da se to uvelike razlikuje od navika u Hrvatskoj i državama u našem okruženju. Za doseljenike na Island, takva kultura može biti čudna, ponekad izazvati frustracije i nerazumijevanje. Mnogima je vrlo teško priviknuti se na takav način razmišljanja i potreban je duži period prilagodbe.
Ono na što bih u ovom tekstu htio skrenuti pozornost jest utjecaj takvog načina razmišljanja na sport, razvoj mladih sportaša i postizanje visokih sportskih postignuća. Samo ukratko spomenut ću neke glavne čimbenike za koje smatram da imaju najveći utjecaj na razvoj islandskog sporta i postizanje zapaženih rezultata.
Mnogi se sjećaju nedavnog uvjerljivog poraza naših rukometaša od Islanda, a kako zaboraviti i utakmicu kada nas je Island pobijedio u nogometu te poslao u dodatne kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Luka Modrić i naši “vatreni” morali su stisnuti ruku Islanđanima i priznati da su taj dan bili bolji. Malo informiraniji nogometni ljubitelji mogli bi se sjetiti i Europskog prvenstva kada je Island izbacio Englesku. Također, gotovo nepoznata činjenica je da je islandska ženska nogometna reprezentacija već godinama među deset najboljih na svijetu.
I sada se postavlja logično pitanje: kako to da mala zemlja od svega 350.000 ljudi postiže tako zapažene sportske rezultate? Izdvojio bih nekoliko utjecajnih faktora:
Obuhvaćaju više sportova. Najčešće su to nogomet, rukomet, košarka, gimnastika i plivanje. Najveća vrijednost je što većina djece trenira dva, a ponekad i tri sporta. Tako stvaraju nevjerojatnu bazičnu sportsku pripremu, a u kasnijim fazama razvoja sposobniji su za kvalitetniju specijalizaciju. U tim klubovima djeca provode cijele dane. Dođu u klub, odrade trening, pojedu i popiju nešto, druže se u za to predviđenim prostorijama, čekaju drugi trening i tek kasno navečer idu kući. Ne samo da dobiju kvalitetan trening, već provode i kvalitetno vrijeme s prijateljima, dok roditelji mogu biti sigurni da su im djeca na sigurnom.
Klubovi ne provode selekciju igrača. Ne postoji model koncentracije kvalitete u samo nekoliko najboljih klubova, već mladi igrači igraju isključivo za klubove iz svog kraja. Tako se osigurava da, na tako maloj populaciji, nema izrazito dominantnih ekipa, što čini ligu ravnopravnijom i zadržava velik broj mladih sportaša u procesu treniranja. Uz to, u svakom klubu razvijaju se vođe ekipa. Svaka ekipa ima jednog ili dvojicu koji preuzmu tu ulogu i rastu s njom. Taj fenomen stvaranja vođa vrlo je zanimljiv proces koji donosi iznimno veliku vrijednost društvu. Osoba koja ima sposobnosti vođe visoko je samopouzdana, proaktivna, pokreće druge ljude oko sebe. Ona stvara dodatne vrijednosti i potiče druge da budu bolji.
Unatoč vrhunskoj infrastrukturi, dvoranama, nogometnim halama i svim uvjetima potrebnim za ugodno treniranje, Islanđani se ponose svojom tvrdokornošću i prkošenjem teškim, ponekad gotovo nemogućim uvjetima za igru. Ovdje nećete čuti “kukanje” kako je hladno, kako vjetar prejako puše ili snijeg pregusto pada. Što su uvjeti teži, to oni više vole pokazati koliko su čvrsti. Isto vrijedi i za žene. U jednoj utakmici mladu djevojku lopta je snažno pogodila u glavu. Iako joj je nos bio slomljen i krv joj se slijevala niz lice, svom snagom pokušavala je suspregnuti suze i nastaviti utakmicu.
možda i najbitniji faktor u cijeloj priči. Kao što sam u uvodu spomenuo, nitko ovdje ne reagira pretjerano na loš rezultat utakmice. Igra se strastveno i s puno borbe, ali onog trena kada utakmica završi, o njoj se više ne priča. Vjerujem da su zbog takve kulture i treneri opušteniji te ne vrše pritisak na igrače. Time igrači imaju veću slobodu u igri, kreativnije se izražavaju i nemaju strah od pogreške. Upravo je ta anksioznost i strah od pogreške jedan od najvećih negativnih faktora u razvoju mladih igrača u Hrvatskoj.
Nikako ne bih htio reći da je ovaj skandinavski/islandski model bolji od našeg, niti da je naš bolji od njihovog, već samo želim skrenuti pozornost na različitosti. Ciljevi su isti, ali putovi do njih su poprilično različiti. Sigurno je da oba sustava rade mnogo stvari dobro, što pokazuju i rezultati, ali isto tako oba imaju prostora za poboljšanje.
Ako postoji dodatna vrijednost koju možemo izvući iz ove priče, mislim da bi to trebalo biti upravo: “Biti će sve u redu”!
Možda u Hrvatskoj stavljamo previše pritiska na mlade sportaše, a očekivanja su ponekad nerealno visoka. Time se sputava sloboda izražavanja, oduzima se kreativnost i sprječava razvoj potencijala. Roditelji osjećaju pritisak ako njihova djeca nisu uspješna, misle da nisu ni oni. Treneri osjećaju pritisak, ako nema rezultata, onda nisu dobri treneri. A sve to pada na ramena mladih sportaša koji sav taj teret moraju nositi. Društveni pritisci prema roditeljima i trenerima pretvaraju se u dodatne zahtjeve i stresove za mlade sportaše i time im se nimalo ne pomaže.
Roditelji, treneri, sportski djelatnici, u redu je izgubiti utakmicu, u redu je ako je netko bio bolji taj dan. Sutra je novi dan i biti će sve u redu!
Vedran Medenjak, kolovoz 2025.
