Roditelji, djeca i sport: gdje prestaje ljubav, a počinje ambicija?
Već sam pisao iskrene, emotivne tekstove o jednom sportu koji mi je obilježio život, o hrvanju. No ovim se tekstom želim osvrnuti na nešto šire, a istovremeno vrlo osobno na ulogu roditelja u odgoju “malih sportaša”. Dugo sam u sportu, najprije kao sportaš, zatim gotovo dva desetljeća kao trener, a u posljednje vrijeme i kao osoba uključena u organizaciju sporta. Danas sam iznutra, svakodnevno u kontaktu s roditeljima sportaša, trenerima i samim mladim sportašima. Do mene dolaze brojne priče, iskrene i stvarne, koje se odvijaju na toj osjetljivoj relaciji trener, roditelj, dijete. Neke su gotovo nevjerojatne, ali su ispunjene jednom snažnom emocijom, roditeljskom ljubavlju i željom da njihovo dijete uspije. Nekad ta ljubav preraste u ambicije da njihovo dijete postane novi Messi, Ronaldo, nova Yui Susaki ili netko treći iz svijeta sporta. A kada takve želje počnu oblikovati odluke, ignorirajući stručna mišljenja, razvojne faze djeteta i temeljne principe dugoročnog sportskog razvoja, tada nastaje prostor za razgovor.
Zapravo, ponekad se pitam pa zar roditeljima nije dovoljno vrijedno i lijepo to što se njihovo dijete uopće bavi sportom? Zar nije važno što dijete svakodnevno živi vrijednosti koje sport donosi? Psihološke dobrobiti su goleme: dijete kroz sport stječe samokontrolu, samopoštovanje, poštovanje prema prijateljima i suparnicima, razvija socijalne vještine, smanjuje anksioznost, uči kako se pridržavati pravila, kako pobjeđivati, ali i kako dostojanstveno gubiti. Nažalost, bez obzira na sport, put prema vrhunskim rezultatima rezerviran je za vrlo mali broj pojedinaca, doslovno za mali postotak u ukupnom broju djece uključene u sport. Isto kao što ne mogu svi odlični studenti, bez obzira na trud i znanje, postati direktori velikih firmi, tako ni u sportu ne mogu svi postati prvaci. I to je u redu. Jer vrijednost sporta ne leži samo u medaljama, već u procesu u svemu onome što to dijete, kao osoba, postaje putem.
Ali ne mogu, i ne želim sve staviti na teret roditelja
Jer nije uvijek problem u roditelju, nije ni samo u djetetu. Sustav je ponekad loš, manjkav i krut. Govorim to kao netko tko godinama promatra sport, ne samo u Koprivnici, već i u brojnim sredinama diljem Hrvatske. I ono što me najviše zabrinjava, u većini slučajeva s najmlađima, onima najosjetljivijima, rade najmlađi i često još uvijek neiskusni treneri.
A oni najkompetentniji, najiskusniji, najobrazovaniji, oni su najčešće usmjereni na starije selekcije, gdje je fokus već odavno na rezultatu. Vjerujem da bi se promjenom tog modela, gdje bi najbolji radili s najmlađima postiglo daleko više.
Ne samo u pogledu rezultatske uspješnosti u budućnosti, nego i u motiviranosti, u kontinuitetu bavljenja sportom, pa i u brojnosti djece koja ostaju. I konačno i u broju onih koji će jednog dana zaista uspjeti.
Prisjećam se jedne priče iz svijeta hrvanja, iz Mađarske. Njihov je sustav iznimno rigorozan. Figurativno govoreći od stotinu djevojčica na treningu, sustav „puca“ po svima. Samo ona koja preživi, koja preživi sve metke ima šansu postati vrhunska.
Jedna ili dvije, iz široke baze, one prežive i uspiju.
Ne glorificiram takav model, ali ga navodim kao primjer koliko je sport danas zahtjevan. Koliko su se intenzitet, opterećenja i očekivanja promijenili u posljednjih 20 godina. Danas su suplementi dostupni na svakom koraku. Regeneracija je znanost, hrana se računa, važe, postoje mnogobrojne aplikacije za mobitele, sve je podređeno jednom cilju: više sati treninga, više prilike za napredak, više šanse da netko ‘uspije’.
A što ako pritom pogubimo sve one koji to ne mogu pratiti? Ili one koje nikad nitko nije naučio kako?
Upravo to, sustav i njegove manjkavosti bit će tema mog idućeg bloga.
Pisat ću o tome kako izgleda aktualna slika sporta, od državne do obrazovne i klupske razine, i što možemo napraviti kako bismo izgradili sustav koji ne traži da dijete ‘preživi’, nego da u njemu raste.
No vratimo se roditeljima. U početnim fazama sportskog razvoja, danas je to već u dobi od 7, 8 ili 9 godina, u našem sustavu mnoga su djeca već tada iznimno uspješna. Osvajaju medalje, dominiraju u svojoj dobnoj kategoriji, prerano se sele iz nižih u više uzraste, često pod dojmom da su “posebni”. No kad dođu u fazu u kojoj se počinje ozbiljnije raditi, kada se ulazi u sferu tehničko-taktičke pripreme i sustavnog treninga, rezultati jenjavaju. A još je važnije, djeca počinju odustajati i to ne bilo koja djeca, već ona najzagriženija. Zašto? Pokušat ću to objasniti iskreno, iz iskustva.
Kad ljubav preraste u pritisak, istine koje roditelji djece u sportu moraju čuti.
Kao što sam već rekao, ne mogu svi biti direktori, tako ni u sportu ne mogu svi postati profesionalci. Što je dijete starije, to je manje mjesta za napredak prema vrhu. U pionirima, kadetima i juniorima sa svakim uzrastom broj onih koji ostaju ozbiljno u sportu rapidno se smanjuje. Uz to, postoji još jedna zamka, talent. Često se misli da je talent ono što dijete pokazuje na terenu: broj golova, pobjeda, medalja. No to je površna slika. Mnoge od tih “mladih zvijezda” jednostavno su kalendarski u istoj skupini, ali biološki zreliji od svojih vršnjaka. Njihove pobjede nisu rezultat sustava, rada ili vrhunskog potencijala, već puke biološke prednosti. A kada ta prednost nestane, kad ostali uhvate korak, tada nestaju i njihovi rezultati. Zato bi i sustav i treneri morali naučiti gledati širu sliku. Davati šansu svima, ne samo onima koji trenutačno donose rezultat. Jer rezultat u dječjem sportu, onaj natjecateljski trebao bi biti najmanje važan.
U tim ranim fazama, djecu treba razvijati funkcionalno i motorički, a ne gurati prema medaljama. Treba ih učiti kretanju, koordinaciji, ravnoteži, raznovrsnosti jer sport je obrazovanje. Kada dijete dođe u prvi razred, ne učimo ga odmah kako postati liječnik već ga učimo osnovama koje će mu kasnije služiti da odabere smjer. Tako bi trebalo biti i u sportu. Dijete se treba uključiti u sport od rane mladosti, ali početni treninzi ne bi smjeli biti češći od dva puta tjedno, bez pritiska. Paralelno, dijete treba isprobati različite sportove, atletiku, gimnastiku, plivanje, hrvanje da bi kroz razne motoričke izazove razvilo bazu. Tek tada, s vremenom, može se lakše i učinkovitije uključiti u specifične zahtjeve odabranog sporta. Dugoročni sportski razvoj mora biti cilj, a ne prečac.
Zato je ključno da u sportu s najmlađima rade oni koji su stariji, kompetentniji i iskusniji treneri. Oni koji ne teže rezultatu po svaku cijenu, ne jure uspjeh nekog pojedinca ili ekipe u mlađim uzrastima kako bi se istaknuli, već razumiju razvojne faze djeteta. Trener koji poznaje biologiju razvoja, psihološke mijene kroz koje dijete prolazi, koji zna prepoznati kad je vrijeme za strpljenje, a kad za poticaj, to je onaj koji može dugoročno oblikovati sportaša. Takav trener roditelju zna reći: “Ne brinite, vaše dijete koje se isticalo brzinom, okretnošću, eksplozivnošću, sada nekoliko mjeseci ne radi sve to kao ranije, to nije problem ni treninga ni trenera, već prirodna krivulja rasta i razvoja, i to će proći.”
No, često se događa da te ključne interakcije na relaciji trener, roditelj, sportaš izostanu. Mladi, neiskusni treneri često još nemaju sigurnost i znanje da objasne te procese, da vode roditelje kroz faze koje dijete prolazi. U takvom okruženju, sportaš postaje “nevidljiv”: ne putuje na natjecanja, ne igra utakmice, ostaje na klupi. Roditelji, iz dobre namjere, ali u nesnalaženju, postaju izbezumljeni, ne znaju kako pomoći. Traže alternative traže drugog, “boljeg” trenera. Plaćaju dodatne individualne treninge te nerijetko sami preuzimaju ulogu trenera, uvjereni da znaju što njihovo dijete treba. Počinju preispitivati sve, klub, trenera, sustav, zajednicu, kriv je netko drugi, samo da se objasni zašto njihov sin ili kći više nije “najbolji”.
I tako, u tom vrtlogu nezadovoljstva, frustracije i (pre)ambicije, dolazi do najgoreg mogućeg scenarija, dijete posustaje, odustane. Ne jer ne voli sport, ne jer nije bilo potencijala, već jer je sustav oko njega postao pretežak, prekaotičan, preambiciozan. A sport, umjesto da mu bude izvor sreće, sigurnosti, pripadnosti i zdravog razvoja, postaje prostor pritiska, straha i razočaranja.
To nije krivnja samo roditelja, ni samo trenera, ni samo kluba, to je odgovornost svih nas koji se bavimo dječjim sportom. Zato se moramo početi ponašati odgovorno, dugoročno i sustavno. Jer sport nije stvar trenutka, sport je put i dijete treba suputnika, ne menadžera.
U konačnici, sportski rezultat nikada ne smije biti mjerilo djetetove vrijednosti, dijete nije projekt, nije investicija, nije trofej, dijete je osoba u razvoju, u potrazi za sobom, za svojim granicama, svojim snovima, a mi odrasli, roditelji, treneri, sustav tu smo da ga vodimo, ne da ga guramo.
Zato, ako želimo imati više uspješnih sportaša, prvo moramo imati više sretne djece u sportu. Sreća u sportu ne dolazi iz osvojenih medalja, već iz osjećaja da te netko vidi, poštuje, razumije i vjeruje u tebe i kad pobjeđuješ, i kad gubiš, i kad stagniraš, i kad rasteš.
U svemu tome, roditelj, najčešće nestručan, ali vođen ljubavlju i željom da dijete uspije – nosi u sebi jednu vrlo čestu, ali pogrešnu misao: “Što više trenira, to će biti bolji.” Na prvu, logično, no, to jednostavno nije tako. U sportu, osobito dječjem i razvojnome, linearna računica ne vrijedi. Više nije uvijek bolje, ponekad je, previše. I ponovno dolazimo do one temeljne činjenice koju prečesto zaboravljamo: vrhunskih sportaša postaje tek mali, iznimno mali postotak djece koja se bave sportom.
Naravno, djeci treba san, treba im uzor, treba im motivacija. Treniraj jer želiš biti Luka Modrić, Blanka Vlašić Marin Čilić ili Barbara Matić. I to je u redu, sport treba ideale, treba junake, ali mi odrasli, osobito roditelji, moramo biti svjesni da ti vrhunski modeli nisu ciljevi, već inspiracija. Oni nisu “mjerilo uspjeha”, već alat koji služi tome da se dijete uključi u sport i ostane u sportu, cijeli život, ne samo do prve povrede ili razočaranja.
A nije lako razgovarati s roditeljima. Često dolaze već uvjereni da njihovo dijete “ima potencijal”, “neviđen talent”, jer im je netko to rekao. Možda susjed trener, možda bivši sportaš, možda samoprozvani stručnjak s društvenih mreža. U tom paketu preporuka dolazi i savjet: “Treba samo privatno trenirati, dodatno raditi, još specifičnije za sport koji trenira.” I odjednom dijete više nema dva treninga tjedno, nego pet. Uz školu, uz druge obaveze, bez adekvatnog oporavka, bez odmora, bez razumijevanja što uopće radi.
A naš je zadatak, kao stručnjaka, pedagoga i ljudi iz sustava, da ih zaustavimo, da stanemo i kažemo: “Ovakav put može dovesti do ozbiljne povrede, ovakvo forsiranje može ubiti ljubav prema sportu, ovakav pritisak može uništiti dijete.”
Zapravo, što se točno događa u toj ranoj specijalizaciji? Zašto svi o tome govore, a tako malo roditelja zaista razumije što to znači?
Rana specijalizacija, rana frustracija: kako smo zaboravili da djeca trebaju odrastati, a ne trenirati kao profesionalci
Rana specijalizacija je kada dijete prerano, već s 5, 6 ili 7 godina krene trenirati isključivo jedan sport, najčešće u velikom broju treninga tjedno. Nogomet, rukomet, košarka, svejedno je koji sport. Tijelo se počinje razvijati jednolično, mišići se opterećuju uvijek na isti način, a ono što je još važnije, ligamenti, tetive i hrskavice rade kroz istu biomehaničku strukturu, bez raznolikosti i rasterećenja.
I što se događa? Tijelo pamti ponavljanje, i kada dođe do rasta, kada se pojave biološke promjene, kost raste brže od mišića, dolazi do nesrazmjera i opterećenja na strukture koje nisu imale priliku razviti širinu i funkcionalnu stabilnost. I onda se povreda dogodi u 12., 14., 16. godini. Prijelomi, rupture, upale, preopterećenja i često dijete mora prekinuti s onim što najviše voli.
A sve se moglo spriječiti.
Da je to isto dijete u početku treniralo plivanje, pa onda gimnastiku, pa malo hrvanje, pa tenis, pa se tek onda u nekom kasnijem razdoblju opredijelilo za momčadski sport, ne bi se dogodila rana specijalizacija. Tijelo bi bilo razvijenije, funkcionalnije. Dijete bi imalo bogatiju bazu motoričkih znanja. Sve bi to kasnije bilo temelj na kojem se grade sportski rezultati, ali bez prisile, bez ozljeda, i bez frustracije.
Važno je pritom naglasiti jedno, povreda se može dogoditi bilo kome bez obzira na to je li dijete rano specijalizirano ili nije.
Povreda dolazi s pokretom, a pokret je sastavni dio svake sportske aktivnosti.
Povreda može nastati u igri, na treningu, u školi, na biciklu, u dvorištu. No postoji razlika i to ključna u dužini, intenzitetu i učestalosti opterećenja.
Nažalost, najveći problem današnjice nije ni rana specijalizacija sama po sebi, nego to što dijete izvan tog jednog sporta, nema nikakvu drugu fizičku aktivnost.
Nekada su djeca igrala vani, danima, bez prestanka, danas, u doba digitalizacije i pametnih telefona, u doba YouTubea, TikToka, gaminga i stalne online povezanosti, fizička aktivnost više nije “normalno” stanje. Danas, kad završi trening, dijete se vrati doma, sjedne za ekran i ostaje tamo satima.
Sve im je dostupno, lako, brzo. Mogu biti “uspješni” i “viđeni” bez truda, brojem lajkova, brojem followera, jednim viralnim videom. Ne trebaš više biti dobar sportaš, glazbenik, znanstvenik da bi bio popularan. U takvom svijetu, gdje sve možeš “ostvariti bez muke”, trening, odricanje, disciplina postaju teret. Postaju dosadni, naporni.
Zato je danas još važnije da roditelji razumiju, ne treba gurati dijete u jedan sport prebrzo. Ne treba očekivati medalje i karijere sa 10 godina. Dijete treba podršku da ostane u sportu, da raste kroz njega, da bude funkcionalno, zdravo, zadovoljno.
Jer na kraju, cilj sporta nije samo stvoriti vrhunske sportaše. Cilj je stvoriti zdrave, aktivne, otporne mlade ljude koji će možda jednog dana postati sportaši, a možda samo dobri ljudi.
……i na kraju, koliko god roditelji i treneri bili ključni akteri u razvoju djeteta u sportu, ne možemo zanemariti treći, jednako važan stup, sustav. Svi mi djelujemo unutar nekog okvira, a kada je okvir nestabilan, preusko definiran ili neodgovarajući, tada ni najbolji pojedinci ne mogu ostvariti puni potencijal.
U sljedećem tekstu pozabavit ćemo se upravo time, sustavom. Ne samo onim što nazivamo “klupskim sustavom”, već i širim, županijskim, nacionalnim, pa i zakonodavnim. Pitat ćemo se zašto Hrvatska, unatoč brojnim sportskim talentima, često zaostaje u organizaciji i dugoročnom planiranju, te što možemo naučiti od okolnih zemalja koje su u sportsku budućnost svoje djece odlučile ulagati strateški, a ne stihijski.
Pričat ćemo otvoreno o manjkavostima, ali i o potencijalnim rješenjima, jer samo kroz razumijevanje i djelovanje možemo mijenjati sport za djecu nabolje.
Propustili ste pročitati prošli blog na temu:
O hrvanju, šutnji i tihoj veličini jednog teškog sporta
Vidimo se u sljedećem tekstu.
Vedran Blažeković, kolovoz 2025.
