Ne može jedan čovjek biti cijeli stožer, ni u školi ni u sportu

Zamislite školu u kojoj bi jedan učitelj istovremeno bio matematičar, književnik, biolog, psiholog, nutricionist, liječnik i trener.
Zvuči kao scenarij za humorističnu seriju, zar ne? A zapravo to je naša svakodnevica.

Učiteljica razredne nastave podučava hrvatski, matematiku, prirodu i društvo, a zatim je istog dana i pedagog, psiholog, zdravstveni radnik i učitelj tjelesnog. I ne, to nije kritika učiteljicama. Naprotiv, postoje brojni izuzetni primjeri predanih i sposobnih učiteljica koje čine čuda. Ali jest kritika sustavu koji od njih očekuje nemoguće, jer nitko ne može biti stručan u svemu i nitko ne bi trebao.

Ista ta logika vrijedi i za sport.
U sportu smo odavno shvatili da jedan čovjek ne može sve. Ozbiljni klubovi imaju glavnog trenera, pomoćnike, kondicijskog trenera, fizioterapeuta, nutricionista i sportskog psihologa. Takav sustav najčešće funkcionira u seniorskim selekcijama, gdje se ulažu ozbiljna sredstva i gdje je jasno da je uspjeh rezultat timskog rada stručnjaka.

Nažalost, u radu s djecom situacija je često drugačija. Upravo najmlađima, kojima je kvalitetno vođenje najpotrebnije zbog osjetljivog razdoblja psihofizičkog rasta i razvoja, treninge vode mladi i još nedovoljno iskusni treneri. Oni često nemaju dovoljno znanja iz svih područja koja su ključna za normalan i zdrav razvoj djeteta. O toj temi već sam pisao koliko je važno da djeca imaju stručnu, sustavnu i interdisciplinarnu podršku, a ne da se njihov sport svodi samo na “trening i utakmicu”.

A u školama?

Nažalost, nastava tjelesne i zdravstvene kulture često ostaje na margini, iako se svi slažemo koliko je važna, iako danas u mnogim školama postoje dodatni učitelji engleskog, informatike i vjeronauka, tjelesni u nižim razredima i dalje vodi razredna učiteljica, bez potrebne kineziološke stručnosti.
Neke škole su, srećom, uključene u pilot-projekte u kojima kineziolozi vode nastavu tjelesne, model je koji osobno i snažno podržavam, ali za sada takvih je još škola premalo. Iskreno vjerujem da će testni model pretvoriti se u stvarnost.

Istovremeno, imamo stotine visokoobrazovanih kineziologa koji ne rade u svojoj struci, iako bi mogli biti ključan dio rješenja za probleme koje vidimo: pretjeranu pretilost djece, nedostatak svakodnevnog kretanja, premalo organiziranih aktivnosti, sve manje motoričkog znanja, a škole nude jedan ili dva sata tjelesne tjedno. Djeca koja ne treniraju izvan škole zapravo niti nemaju fizičku aktivnost.

Je li to dovoljno?

U Hrvatskoj, djeca od 1. do 3. razreda osnovne škole imaju tri sata tjedno nastave tjelesne i zdravstvene kulture. U 4. razredu ta se satnica smanjuje na dva sata tjedno i upravo ta brojka ostaje nepromijenjena i u 5., 6., 7. i 8. razredu. U srednjim školama, osobito u gimnazijskim programima, situacija je ista, dva sata tjedno, dok gimnazijalci sa sportskim usmjerenjem imaju jedan sat više.

Učestalo se događa da se nadoknade za druge predmete, matematiku, hrvatski, fiziku odrađuju upravo na račun sata tjelesne. Jer se nekako podrazumijeva da je „manje važan“. I da „nije problem ako izostane“. Možda meni to više smeta jer sam dugi niz godina u sportu, možda sam osjetljiviji na tu nepravdu, ali nije mi to dosta.

A ako ozbiljno želimo prevenirati pretilost, smanjiti sjedilački način života, stvoriti zdravu, funkcionalnu i fizički aktivnu djecu i zajednicu, vas pitam: je li to vama dosta?

Tko je tu zakazao?

Na kraju osnovne i srednje škole, djeca koja žele upisati Kineziološki fakultet, jedini studij koji obrazuje stručnjake za ovo važno područje, moraju platiti privatne pripreme, jer tijekom redovnog školovanja nisu dobila osnovu. Ne znaju napraviti kolut naprijed, zvijezdu, nemaju koordinaciju, ne poznaju elemente drugih sportova. A prijemni ispiti traže upravo to.

Sport to svakodnevno vidi. Djeca dolaze u klubove, simpatična, vedra, puna entuzijazma, ali s ozbiljnim motoričkim deficitima. I nije problem u djeci. Problem je u sustavu koji još uvijek ne razumije da se temelji tjelesne pismenosti ne mogu stvarati slučajno i usput. Kao ni znanje iz matematike, jezika ili informatike.

Djeca zaslužuju više od “bace loptu” pristupa. Zaslužuju ljude koji znaju, koji vole to što rade i koji imaju dovoljno vremena u rasporedu da naprave razliku, a takvih ima samo ih treba uključiti.

Primjer iz Mađarske

Mađarska je 2012. godine uvela obaveznu satnicu tjelesne i zdravstvene kulture svaki dan u tjednu, pet sati tjedno u osnovnoj školi. Neke škole uz to imaju i dodatna dva sata izabranog sporta, a već od 2. ili 3. razreda uključeno je i obvezno plivanje. I ono što je još važnije u izvođenje tih sati uključena je stručna osoba iz sporta.

Nažalost, kod nas se uspjeh u sportu gotovo isključivo mjeri kroz nogomet. Ako nema rezultata u nogometu kao da nigdje nismo prisutni. No pogledajte njih, nema ih u nogometu na velikoj sceni, ali u drugim sportovima itekako postoje.
Prije deset i više godina nisu imali ni infrastrukturu, a danas imaju, stadione, igrališta, dvorane, bazene, opremu. Sustavno su gradili i ulagali. Vjerujem da će kroz sustav koji su izgradili vrlo brzo doći i rezultati u svim sportovima, pa i u onima gdje ih do sada nije bilo.
Jer nije sve u talentu,  a talenata Hrvatska kao mala zemlja ima. Razlika se događa u sustavu, u onome što podržava i razvija te talente. Sustav stvara okruženje u kojem se talent ne gubi, nego raste.

Ne glorificiram tuđi sustav i ne tvrdim da je sustav Mađarske najbolji, jer nije, ali promatrajući isključivo sport, u kojem sam već više od 40 godina aktivan, ne mogu zanemariti ono što je vidljivo iz prve ruke i kroz stalni kontakt s kolegama iz Mađarske, s kojima sam radio i još uvijek surađujem.

Samo u hrvanju, Mađarska ima 20 olimpijskih pobjednika, 17 srebrnih i 20 brončanih medalja. To ne dolazi slučajno, to je rezultat sustava.

U fokusu je rezultat, ali rezultat ne dolazi bez podrške. Kada se rezultati ostvare, sustav automatski otključava daljnja ulaganja: stipendije za sportaše, oprema, uvjeti za rad, sufinanciranje trenera čak i u najmanjim klubovima. A to znači stabilnost za ljude koji rade s djecom, koji stvaraju temelje da se mogu posvetiti svom poslu, ne razmišljajući kako će preživjeti mjesec.

Životna pouka

Učiteljica pozove roditelja na informacije. Otac dođe, sjedne u kabinet.
Učiteljica: „Gospodine, molim vas sjednite, bit će vam lakše čuti ovo što ću vam reći.”
Otac: „Recite slobodno, dostojanstveno ću to primiti i stojeći.”
Učiteljica: „Vaš sin je posljednjih tjedana dobio nekoliko slabih ocjena iz hrvatskog i matematike.”
Otac ostane pribran, mirno sluša.
Učiteljica: „Zar vas to ne uznemirava?”
Otac: „Završili ste?”
Učiteljica: „Jesam.”
Otac: „Mogu li ja vama postaviti nekoliko pitanja?”
Učiteljica: „Naravno.”
Otac: „Je li moj sin uzoran u ponašanju?”
Učiteljica: „Apsolutno. To je jedno od najpristojnijih djece, uvijek kaže ‘izvolite’, ‘molim’, ‘hvala’.”
Otac: „A na tjelesnom odgoju?”
Učiteljica: „Sjajan je! Sudjeluje na svim sportskim natjecanjima, najbolji je u razredu, iznadprosječan u svim testiranjima.”
Otac se nasmije:„Poštovana učiteljice, supruga i ja ponosni smo što naš sin živi vrijednosti koje ga učimo kod kuće. A vidim da i vi u školi prepoznajete njegove kvalitete u ponašanju i sportu. Ocjene iz predmeta su područje na kojem mu očito treba još rada i podrške. Zato vjerujem da ćemo zajednički, vi u školi i mi kod kuće, naći način da mu pomognemo da i u učenju postigne bolje rezultate.”

U toj maloj priči sadržana je velika poruka: vrijednosti se nose od kuće, ali odgovornost sustava je da ih podrži i nadogradi. Ako tjelesni odgoj nije prioritet, ako s djecom rade nespremni ili nestručni ljudi, ako se sve svodi na formu i papirologiju, neće pomoći nikakvi kurikulumi, reforme, strategije. Djeca će fizički stagnirati, emocionalno se udaljiti od sporta i s vremenom sve manje njih će ostajati u sustavu.

A što je s programima koji već postoje?

Hrvatska ima sjajne programe, ali najveći problem je što se oni ne provode dosljedno. Primjerice, postoji program Univerzalne sportske škole koji je napisao Hrvatski školski sportski savez. U nekim zajednicama, poput koprivničke, provodi se pod nazivom Mala sportska škola i u njega je uključen veliki broj djece, od onih najmlađih pa sve do školskog uzrasta. Djeca kroz različite aktivnosti prolaze niz sportova, razvijaju bazične motoričke sposobnosti i stječu raznolika iskustva.

Kada bi se taj program provodio barem do 12. godine života, i to barem dva puta tjedno, djeca bi imala kvalitetnu fizičku aktivnost i kontakt s različitim sportovima. Time bi se izbjegla rana specijalizacija i prerano usmjeravanje u samo jedan sport, a istovremeno bi se stvarala baza za dugoročan i planiran sportski razvoj.

Nažalost, u praksi se događa suprotno. Ulaskom u osnovnu školu, djeca se vrlo brzo ispisuju iz univerzalne sportske škole i upisuju u sportske klubove. U pravilu to zahtijevaju roditelji, a interesno to priželjkuju i klubovi, zbog većeg broja članova i prikupljanja članarina. Iako osobno smatram da je mala sportska škola izvrstan program, djeca nakon izlaska iz nje ne upućuju se sustavno u sportove koji najbolje odgovaraju njihovim motoričkim i funkcionalnim sposobnostima. Odluka se uglavnom prepušta roditeljima ili djeci samoj, pa većina završi u sportovima koji su marketinški broj jedan u određenoj sredini, najčešće nogomet ili rukomet. A što je s onim djetetom koje možda ima predispozicije za košarku, atletiku ili neki „manje popularan“ sport?

Zaključak

Zaključno, tjelesna aktivnost u školama nije luksuz, ona je temelj zdravlja nacije. Kvalitetan trener, učitelj ili voditelj nije trošak, već najbolja moguća investicija u budućnost društva.
Pritom, ako već govorimo o širem kontekstu, ne smijemo zanemariti jednu goruću činjenicu: Hrvatska se danas nalazi pri samom vrhu Europe po stopi dječje pretilosti. To je ozbiljan javnozdravstveni problem koji više nije samo pitanje sporta, nego pitanje budućnosti cijele populacije.

Ako djeci ne pružimo priliku da svakodnevno budu tjelesno aktivna, da kroz igru, sport i stručno vođene programe razvijaju motoričke i socijalne vještine, sutra ćemo imati društvo s većim zdravstvenim problemima, slabijom radnom sposobnošću i manjom kvalitetom života.

Drugim riječima, ulaganje u tjelesnu aktivnost djece i mladih nije trošak, već najpametniji i najpotrebniji oblik štednje za budućnost. Sustav koji to prepozna stvara zdravo društvo, otpornu naciju i sport koji nije privilegija pojedinaca, već zajednička vrijednost svih nas.

Vedran Blažeković, kolovoz 2025.