„Kad sam zakoračila na strunjaču, znala sam da me čekaju i borbe izvan nje, borbe s predrasudama.“
(iz teksta Od rukometa do hrvanja, moje sportsko putovanje – Marsela Nemec)
Kad sam pročitao te riječi, odmah sam u glavi vidio sliku naše dvorane. Djevojčicu koja prvi put staje na strunjaču, a sa strane šapat: „Hrvanje? Za curu?“ Ona ni da trepne. Osmijeh na licu, hrabrost u držanju, kao da poručuje: „Evo me, spremna sam.“ Nisam tada slutio koliko će taj trenutak značiti. Danas znam, upravo je tada krenula nova priča. Priča koja je dokazala da hrvanje ne poznaje spol, nego srce i karakter. Upravo ta slika i ova misao postali su moj motiv za pisanje ovog teksta jer govore o mnogo više od sporta. Govore o putu žena, o borbi s predrasudama i o dugoj povijesti nejednakosti u kojoj sport može biti snažan alat promjene.
Osim tih riječi, dodatni poticaj dao mi je i nedavni boravak na Svjetskom prvenstvu u Zagrebu. Gledajući najbolje hrvačice i hrvače svijeta uživo, ponovno sam osjetio koliko je hrvanje snažan i efektivan sport, ali i koliko je žensko hrvanje postalo važan i nezaobilazan dio te priče. Poseban dojam ostavila je i prva hrvačka konferencija održana u Zagrebu, gdje je jasno naglašeno koliko je Svjetskoj hrvačkoj federaciji (UWW) bitno razvijati žensko hrvanje i koliko će učiniti da ono bude još dostupnije i privlačnije djevojčicama diljem svijeta.
Moram priznati da je ovaj blog nešto duži od uobičajenih. Ali da bi se razumjela poanta i shvatila veličina puta koji su žene morale proći da bi uopće stale na strunjaču, potrebno je osvrnuti se na cijelu povijest, od antike do današnjih dana. Tek tada postaje jasno koliko je svaka borba bila važna i koliko je svaka generacija otvarala vrata onima koje dolaze iza njih.
Koprivnica je grad s bogatom i dugom tradicijom hrvanja. Generacije hrvača ostavile su trag, nizali su se uspjesi i medalje, ali jedna stvar nedostajala, europsko odličje. I onda se dogodio preokret, upravo je hrvačica bila ta koja je prva donijela europske medalje, srebro i broncu i time otvorila novo poglavlje ne samo za naš klub i grad, nego i za hrvatsko hrvanje. Taj trenutak zauvijek je promijenio povijest jer je pokazao da su žene na strunjači ne samo ravnopravne, nego i sposobne ostvarivati rezultate koje su generacije prije njih sanjale.
Razvoj ženskog sporta uvijek je bio obilježen borbom za priznanje. Još u antičkoj Grčkoj, kolijevci sporta i Olimpijskih igara, žene nisu imale pravo sudjelovati na natjecanjima. Jedina iznimka bila je Sparta, gdje su djevojke trenirale i hrvale se, ali ne iz ideje ravnopravnosti, već zbog vjerovanja da snažne majke rađaju snažne sinove. U ostatku Grčke i kasnije u Rimu, sport je ostao gotovo isključivo muška sfera, dok su žene bile gurnute na marginu društva.
Nakon antike, kroz stoljeća feudalizma i jačanja crkvenih normi, sport za žene praktički nije postojao. Tek u 19. stoljeću, s pojavom modernih sportskih društava i jačanjem ideje tjelesne kulture, djevojke polako dobivaju pravo na bavljenje sportom, ali samo u disciplinama koje su se smatrale „prikladnima“, poput gimnastike, klizanja ili tenisa. Borilački sportovi, a posebno hrvanje, ostali su čvrsto zatvoreni.
Prekretnica se dogodila krajem 19. stoljeća s obnovom Olimpijskih igara. Pierre de Coubertin, otac modernog olimpizma, postavio je temelje globalnog sportskog pokreta u koji sam dugo vjerovao i čija su načela, barem u mojim očima, bila oličenje sportskih vrijednosti. No suočavanje s povijesnim činjenicama otkrilo mi je i drugu stranu, Coubertin je bio odlučan protivnik uključivanja žena u sport. Smatrao je da Olimpijske igre trebaju ostati isključivo muška manifestacija, a ženama je vidio ulogu samo u gledalištu, kao „inspiraciju muškarcima“.
Unatoč njegovu protivljenju, žene su uspjele izboriti svoj prostor. Na drugim modernim Olimpijskim igrama, u Parizu 1900., prvi put su nastupile sportašice, i to u tek nekoliko disciplina: tenisu, golfu, jedrenju i konjičkom sportu. Bio je to malen, ali povijesno važan korak, zapravo prvi dokaz da sport i natjecanje ne pripadaju samo muškarcima.
Od tada se put postupno širio, ali borilački sportovi dugo su ostali zatvoreni. Tek krajem 20. stoljeća žene dobivaju pravo nastupa: u judu najprije 1988. u Seulu kao demonstracijski sport, a zatim 1992. u Barceloni kao službeni dio programa; u taekwondou su zajedno s muškarcima prvi put nastupile 1988. u Seulu također kao demonstracija, dok je službeni ulazak došao 2000. u Sydneyu; u hrvanju je prekretnica bila Atena 2004., kada je žensko hrvanje prvi put uvršteno u olimpijski program; a posljednji borilački sport u kojem su žene izborile pravo nastupa bio je boks, tek 2012. u Londonu.
Ovaj razvoj jasno pokazuje da su upravo borilački sportovi, među kojima i hrvanje, najdulje odolijevali ideji da žene imaju pravo na ravnopravno sudjelovanje. I upravo zato svaki njihov današnji nastup na najvećim pozornicama ima posebnu težinu jer nosi sa sobom i simboliku borbe protiv višestoljetnih barijera.
Hrvanje je jedan od najstarijih sportova na svijetu i od samih početaka bilo je simbol snage, vještine i nadmetanja. Još u antičkoj Mezopotamiji i Egiptu pronađeni su reljefi i crteži koji prikazuju hrvače u borbi, a u staroj Grčkoj hrvanje je postalo sastavni dio Olimpijskih igara već 708. godine prije Krista. Tada je predstavljalo vrhunac tjelesne spremnosti i jedan od temelja obrazovanja mladih muškaraca.
Za žene, međutim, vrata su bila zatvorena. U Ateni i drugim grčkim polisima sudjelovanje im nije bilo dopušteno, a čak im je i ulazak na borilišta bio zabranjen. Jedina iznimka bila je Sparta, gdje su djevojke, vođene Likurgovim zakonima, trenirale i hrvale se, ali ne zbog ideje ravnopravnosti, već zbog uvjerenja da snažne žene rađaju snažne vojnike. Čak i tada, njihovo hrvanje nije imalo natjecateljski ili javni karakter, bilo je ograničeno na privatne i odgojne svrhe.
Rimljani su preuzeli i razvili grčku tradiciju, ali ni u njihovom društvu hrvanje žena nije bilo prihvaćeno. Povijesni zapisi bilježe tek poneke slučajeve žena koje su nastupale u gladijatorskim igrama, no to je bilo više oblik zabave za publiku željnu spektakla, a ne priznati sportski događaj.
Nakon pada Rimskog Carstva hrvanje je nastavilo živjeti kroz različite lokalne tradicije, od japanskog suma, preko turskog uljnog hrvanja (eng. oil wrestling, tur. yağlı güreş), do afričkih obrednih borbi, no u svim tim oblicima žene su bile isključene. Hrvanje je postalo simbol muške snage, ratničkog duha i prijelaza iz djetinjstva u odraslu dob, dok je ženama uloga ostala društveno ograničena na obitelj i kućanstvo.
Tek krajem 20. stoljeća počinje prava promjena. Godine 1987. u njemačkom Lorrachu održano je prvo Svjetsko prvenstvo u ženskom hrvanju, povijesni događaj koji je otvorio vrata za institucionalno priznanje. Bio je to trenutak kada je svijet prvi put mogao jasno vidjeti da žene ne samo da žele, nego i mogu ravnopravno stati na strunjaču.
Nakon toga put je bio spor, ali nezaustavljiv. Međunarodna hrvačka federacija (tada FILA, danas UWW) postupno je uvrštavala ženske discipline u svoje programe, a konačna prekretnica došla je u Ateni 2004., kada je žensko hrvanje ušlo u olimpijski program. Time je prekinut niz dug više od 2.700 godina, od prvog muškog hrvanja na Olimpijskim igrama do trenutka kada su žene konačno dobile pravo na najvećoj svjetskoj sportskoj pozornici.
No, samo deset godina kasnije, 2013., hrvanje se našlo pred najvećom krizom u svojoj modernoj povijesti. Međunarodni olimpijski odbor objavio je da ozbiljno razmatra njegovo izbacivanje iz programa Olimpijskih igara. Razlozi su bili brojni: od zastarjelih pravila i neatraktivnosti za publiku, do lošeg upravljanja u tadašnjoj federaciji. Upravo tada, u pokušaju spašavanja sporta, donesene su reforme koje su promijenile budućnost hrvanja.
Jedna od ključnih odluka bila je povećanje broja ženskih težinskih kategorija i njihovo izjednačavanje s muškim, čime je žensko hrvanje dobilo potpuno novu dimenziju i značaj. Time je federacija pokazala da želi graditi sport na principima ravnopravnosti i jednakih prilika, a istodobno je to bio i presudan argument pred MOO-om. Možemo slobodno reći da su upravo žene svojim uključivanjem, razvojem i novim težinskim kategorijama bile te koje su spasile hrvanje i zadržale ga u olimpijskoj obitelji.
Danas, kada gledamo ženske borbe na svjetskim i olimpijskim prvenstvima, jasno je da one nisu samo „dodatak“ muškom programu, nego njegova jednako važna i jednako atraktivna polovica. Upravo zahvaljujući njima hrvanje je opstalo i postalo sport budućnosti, a ne prošlosti.
Japanski model: disciplina i kontinuitet
Kada je žensko hrvanje konačno dobilo olimpijski status 2004., postavilo se pitanje koje zemlje će prepoznati njegov potencijal i sustavno graditi baze. Odgovor je stigao s dviju suprotnih strana svijeta iz Japana i Sjedinjenih Američkih Država.
Japan je na žensko hrvanje gledao ozbiljno od samih početaka. Tamošnji sportski sustav, utemeljen na školsko–klupskom modelu, omogućio je djevojčicama da se već u ranoj dobi uključe u hrvanje, rame uz rame s dječacima. Treneri su od početka prepoznali da nema razloga da djevojke ne mogu jednako napredovati, pa su ulagali u kvalitetan stručni kadar i razvijali sustav koji podržava kontinuitet, od školskih dvorana do nacionalne reprezentacije. Rezultat toga je generacija hrvačica koje su dominirale na svjetskoj i olimpijskoj sceni, poput legendarnih višestrukih olimpijskih i svjetskih prvakinja Saori Yoshide i Kaori Icho. Japanke su postale sinonim za tehnički savršeno, disciplinirano i rezultatski dominantno hrvanje, a njihov sustav danas se smatra jednim od najuspješnijih sportskih modela na svijetu.
S druge strane Pacifika, u Sjedinjenim Američkim Državama, put je bio drukčiji, ali jednako učinkovit. Ključnu ulogu odigrao je zakon Title IX, donesen 1972. godine, kojim je zajamčena rodna ravnopravnost u obrazovanju i sportu. Taj zakon obvezao je škole i sveučilišta da jednako ulažu u muške i ženske sportske programe. Zahvaljujući tome, žensko hrvanje dobilo je pristup resursima, kvalitetnim trenerima, stipendijama i širokoj natjecateljskoj bazi.
Američki sustav, oslonjen na srednjoškolska i sveučilišna prvenstva, stvorio je uvjete da tisuće djevojaka uđu u hrvanje, natječu se i napreduju prema najvišoj razini. Danas američke hrvačice redovito osvajaju medalje na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama, a njihova popularnost i brojnost stalno rastu.
Dok gledamo prema Japanu i SAD-u kao silama koje predvode svjetsko žensko hrvanje, vrijedi istaknuti i njihove simbole. U Japanu to je Kaori Icho, četverostruka olimpijska pobjednica i najuspješnija hrvačica svih vremena, koja je postavila standard izvrsnosti i postala uzor generacijama. U SAD-u pak tu ulogu ima Helen Maroulis, prva Amerikanka koja je osvojila olimpijsko zlato u hrvanju, 2016. u Riju, kada je u finalu pobijedila tada trostruku olimpijsku pobjednicu i time srušila jedan od najjačih mitova svjetskog ženskog hrvanja.
Japan i SAD pokazuju dvije različite, ali jednako uspješne strategije. Japanci su se oslonili na kulturu discipline, kontinuiteta i ranog uključivanja, dok su Amerikanci iskoristili pravni okvir i obrazovni sustav da otvore vrata velikom broju djevojaka. Ono što im je zajedničko jest jasno razumijevanje da žensko hrvanje može biti jednako snažno i uspješno kao muško ako se uloži u sustav.
Ova dva modela postala su uzor svima drugima. I dok danas Japanke i Amerikanke dominiraju svjetskim prvenstvima i olimpijskim natjecanjima, njihov primjer pokazuje da ključ uspjeha nije u tradiciji, nego u spremnosti da se stvori sustav jednakih prilika.
Lara Blažeković, Mia Kovač, Lana Nogić i Veronika Vilk sa Helen Louise Maroulis (USA), Zagreb, rujan 2025.
Lara Blažeković i Lana Pezić sa najuspješnijom hrvačicom u povijesti ženskog hrvanja, Kaori Icho (JPN), Zagreb, rujan 2025.
Prva natjecanja i prve prepreke
Dok su Japan i SAD pokazivali kako sustavno ulaganje stvara svjetske prvakinje, u Hrvatskoj je put bio znatno skromniji i teži. Prvo Prvenstvo Hrvatske za žene održano je tek 2007. godine, više od dvadeset godina nakon što je svijet dobio svoje prvo žensko Svjetsko prvenstvo. Taj zakašnjeli početak značio je da naše hrvačice kreću gotovo od nule, bez tradicije, bez baze i bez dovoljno sparing partnerica. Mi smo tada, kao klub iz Koprivnice, nastupili s jednom jedinom djevojčicom. Nitko nije mogao ni slutiti da će taj izlazak na strunjaču promijeniti našu priču. A upravo se to dogodilo, ona nam je donijela prvu, povijesnu brončanu medalju s prvenstva Hrvatske i upisala Koprivnicu u povijest ženskog hrvanja. Od tog trenutka više ništa nije bilo isto.
Upravo su predrasude bile jedna od najvećih prepreka. Hrvanje se kod nas stoljećima gajilo isključivo kao grčko-rimski stil, duboko ukorijenjen u tradiciji i percepciji da je to muški sport. Kada su djevojčice počele ulaziti u dvorane, nisu naišle samo na izazove treninga, nego i na sumnjičave poglede, komentare i nedostatak uvjeta za ravnopravan razvoj. Nedostajalo je trenera spremnih posvetiti se ženskom dijelu hrvanja, jer mnogi su se bojali da neće imati dovoljno resursa i sustavne podrške da njihov rad donese rezultate.
I upravo tu se dogodio neočekivani preokret. Na Kineziološki fakultet u Zagrebu došla je studentica iz ženskog rukometa, a tek u četvrtoj godini, pri odabiru usmjerenja, odlučila je odabrati hrvanje. Prema informacijama koje imamo, ona će biti prva žena u Hrvatskoj koja će završiti studij kineziologije sa specijalizacijom za hrvanje. Sama činjenica da je došla „izvana”, iz potpuno drugog sporta, pokazuje da hrvanje polako izlazi iz svojih uskih okvira i postaje privlačno i onima koji s njim nisu odrasli.
Taj izbor ima snažnu simboliku – po prvi put ne govorimo samo o hrvačicama na strunjači, nego i o ženi koja će kao trenerica oblikovati nove generacije. Time se ne mijenja samo unutarnja slika našeg sporta, nego i njegova percepcija u društvu. Hrvanje, koje se stoljećima smatralo isključivo muškim prostorom, dobiva novu dimenziju: postaje sport u kojem djevojčice i žene ne samo da imaju svoje mjesto, nego i aktivno sudjeluju u njegovom vođenju i razvoju. To je trenutak koji nadilazi granice našeg kluba i prerasta u povijesnu prekretnicu za cijelo hrvatsko žensko hrvanje.
Ipak, unatoč svim zaprekama, hrvatsko žensko hrvanje polako je gradilo svoj put. Iz godine u godinu rasla je baza djevojčica, održavala su se natjecanja, a prve generacije hrvačica stjecale su iskustvo na međunarodnoj sceni. Najveći preokret dogodio se kada su stigli i prvi vrhunski rezultati. Nakon osamostaljenja Hrvatske, upravo je preko hrvačice stiglo prvo zlato sa svjetskog prvenstva i prvi naslov europske prvakinje. Time su žene zauvijek promijenile povijest našeg hrvanja i postavile nove standarde jer nakon desetljeća muških uspjeha u grčko-rimskom stilu, upravo su one bile te koje su Hrvatskoj donijele najsjajnije medalje s najvećih svjetskih pozornica.
Veronika Vilk, U17 svjetska prvakinja, Istanbul (TUR), 2023. godine
Danas, iako je baza još uvijek mala, jasno je da je žensko hrvanje u Hrvatskoj na pravom putu. Hrvačice redovito nastupaju na europskim i svjetskim prvenstvima, osvajaju medalje na Balkanskim prvenstvima, a rezultati s najvećih natjecanja pokazuju da se, unatoč kratkoj tradiciji, može doseći respektabilna razina. Ako se sustav nastavi razvijati s većim ulaganjem u stručne trenere, više natjecanja i sparinga te jasnim razvojnim stazama za djevojčice nema sumnje da će hrvatsko žensko hrvanje u budućnosti stajati uz bok najboljima.
Povijest ženskog sporta, a posebno ženskog hrvanja, priča je o borbi za pravo da se uopće bude viđena. Od antičkih vremena, kada su žene bile isključene iz sportskih borilišta, preko stoljeća u kojima su stereotipi i društvene norme zatvarali vrata, pa sve do modernog olimpizma u kojem je i sam otac ideje, Pierre de Coubertin, bio protiv njihova uključivanja, svaki pomak naprijed bio je izboren mukom i hrabrošću.
Kada je hrvanje bilo pred izbacivanjem s Olimpijskih igara, žene su bile te koje su ga spasile, svojom prisutnošću, novim kategorijama i dokazom da ovaj sport pripada svima. Kada je Hrvatska čekala svoje prve naslove nakon osamostaljenja, upravo su hrvačice donijele zlato sa svjetskog i naslov europske prvakinje. Time su pokazale da rodna ravnopravnost nije samo ideja, nego stvarnost koja može mijenjati povijest.
Žensko hrvanje danas je dokaz da sport nije vezan uz spol, nego uz karakter, rad i srce. Japan i SAD pokazuju kamo vodi sustavno ulaganje, do dominacije i olimpijskih legendi. Hrvatska, iako s kratkom tradicijom, već je zakoračila tim putem. Prve medalje, prve trenerice, prva generacija djevojčica koja raste bez straha od predrasuda, sve su to znakovi da je žensko hrvanje kod nas na pravom putu.
Širu sliku potvrđuju i brojke s Olimpijskih igara. Na prvim igrama u Ateni 1896. žene nisu imale pravo nastupa, a početkom 20. stoljeća činile su tek 2 % sudionika. Tijekom desetljeća njihov je udio polako rastao, da bi na Igrama u Tokiju 2021. dosegao povijesnih 49 %, dok je u Parizu 2024. bio 48 %. Sve pokazuje da će na sljedećim Igrama, u Los Angelesu 2028. i Brisbaneu 2032., po prvi put u povijesti biti ostvarena potpuna ravnoteža, jednaki broj muških i ženskih natjecatelja.
I zato ovaj blog nije samo o sportu. On je podsjetnik da ravnopravnost nikada ne dolazi sama od sebe, nego je treba izboriti, na strunjači i izvan nje. A jednom kad se izbori, ona postaje više od medalje. Postaje poruka budućim generacijama da nema granica koje ne mogu prijeći.
Vjerujem da će upravo djevojčice koje danas ulaze u naše dvorane sutra biti te koje će pisati nove stranice povijesti hrvatskog sporta.
