MLADEN LAZERVIĆ
Piše:Slavko Petrić
"Ne podcjenjujući Šestaka ni Urbančića, ali Vendi je u moje vrijeme bio najbolji Podravkin hrvač"- tim riječima počeo je svoju hrvačko sportsku priču. Mladen Lazarević jedan od Podravkine plejade boraca sa strunjače čiji su prvi koraci i školski i sportski kretali iz Starigrada tu kraj Koprivnice. U Mladenovim mladenačkim ranim sportskim radovima nogomet je bio na prvom mjestu, a i dugo stanovao u dosadašnjem življenju. S "buba marom"zbližio se od osnovne, pratila ga kroz srednju, a oprostio se od nje u veteranima torčanskog Podravca. Sanjao je da bude carinik, ali je otišao u ŠUP za metalca strojobravara, bio na praksi kod poznatog obrtnika Tkalčeca, a u školi imao sjajnu sportsku epizodu. Bio je u ekipi Radnik pravih nogometnih majstora koja je na neponovljivim radničkim sportskim igrama Koprivnice napravila, pod vodstvom profesora Nemeta pravo malo "ludilo", a sa 17 godina Lazo, kako ga prijatelji zovu, branio je mrežu Panonije iz Peteranca. U subotičkoj Sabariji kao 24 godišnjak igrao je na napadačkim pozicijama, bio jedno vrijeme i trener kluba, a kopačke o klin objesio je nakon 15 osvojenih naslova s torčanskim veteranima gdje je igranje bilo pravo zadovoljstvo.
Kasnije, i klupskim kolegom suseljaninom Rankom Tišljarićem, koji ga je naučio i prvim šahovskim potezima, a bio s njim i "kuhan I pečen" nakon jednog pribivanja odlasku Košćaka, Saboa i društva na trening hrvača odlučili su da i oni krenu u tu " avanturu". Prvi zahvati u maloj dvorani Partizana i upoznavanja društva Premec, Hus, Vendi, Čanaki, Sabo, Hari, braco, deda... Uskoro slijedi i drugo Mladenovo mjesto na prvenstvu Jugoslavije u Dubcu, nezaboravni, točno na rođendan mu 6. srpnja, susret sa svjetskim prvakom Poljakom Andrejom Supronom za prijateljskog susreta u Koprivnici, ulazak Podravke u prvoligaško društvo (Sabo, Horvat, Ganžulić, Nemec, Leban, Košćak, Lazarević, Tišljarić, braća Husnjak, Harabajza, Premec). Treneri Lazarevićevi najviše Zlatko Šestak, otac mu Rudi i Ivan Urbančić.. Najčešće Mladen u skupini 74 kilograma, a suparnici jaki Lika Varteks, Sljeme, Sisak, Lokomotiva (baš s „lokosima" susret je gledala i današnja životna družica Evica, tada Šprem, s kojom je "kemijske" tokove u obiteljske pretočio Mladen nakon jedne od Ljetnih liga. U sjećanju iz toga razdoblja vadi Mladen sportske ljepote, spominje najbržu ligašku pobjedu u 18 sekundi nad Džebićem iz ljubljanske Olimpije, spominje dvoručni salto kao najsjajnije mu oružje, spominje lijepa putovanja, ali i jedno gdje su se "smrzli" ne od hladnoće nego od " letite avionom što je prisilno sletio u Zagrebu" riječi koje je izgovorio pilot na letu za Pulu. S hrvanjem Lazarević družio se 19 godina i u isto vrijeme bio opsjednut navijačkom "rudimentarno" nogometnom strašću za Dinamo u vrijeme Čire, Kranjčara, Mlinarića. Najviše. Koprivnički "BBB" iz onog doba hodočastili su za svojima na derbije s Hajdukom.. Mladen je pak iskazao lokal patriotizam gledajući sve utakmice Slavena na putu u hrvatsku "elitu" i navijanje više usmjerio na taj podravski kolosijek.
S nakupinama životnih ljeta strunjača i lopta ustuknule su pred " borbom" na 64 polja. Od trenutka kada mu je Tišljarić povukao prvi potez Mladenu je drevna igra kao "puška o desno rame" Uvijek je spreman za igranje bilo to u klubu, bilo u penzionerskom domu, bilo gdje ima figura i table. Nikada nije proučavao šahovsku literature, ali je kao "samonikli" tri godine za redom i među "velemajstorima" zanata bio prvak Podolica koje su mu bile i odskočna daska za kasnije prvoligaški Bilokalnik klub nazivljem koprivničkog poduzeća u kojem je Mladen i proveo 35 godina sve do umirovljenja na mjestu strojobravara te nabave i prodaje. U klubu igrali su tih devedesetih poznati majstori i majstorice Keglević, Petrović,, Živković, Feletar, ,Bači, Vidović, Matijević, Jovanović, Videković, Švaljek. U takvoj konkurenciji treće mjesto pojedinačno Lazarević smatra "svjetskim " rezultatom. U trenucima kada je klubu prijetilo rasulo Mladen je predsjednički poveo klub i marom uveo Bilokalnikove šahiste u prvoligaško društvo. Nije bio član udarnog prvoligaškog sastava, ali vrstan član šahovskog "čuda" malog poduzeća. Zlatno Bilokalnikovo doba zamijenio je "srebrnim" umirovljeničkim u kojem jednakom "mudrošću" vuče crno-bijele figure oplemenjeno i županijskim pobjednikom te stalnim članom
reprezentacije KC-KŽ regije.
- Sport je predivna stvar, ali nikada više kao u naše vrijeme. Danas je to svojevrsna robija. Ako se ne posvetiš maksimalno nema rezultata. Takav me sport ne zanima. Meni je sport dao životni smisao. Najljepše mi je bilo hrvati- rekao je Mladen.
Od 2010. Lazarević je u invalidskoj mirovini. Obiteljski na Vinici sa suprugom djelatnicom HEP-a koja je u "ona vremena" isto bila dinamovski plavo obojena, kćerkom Martom, zetom Karlom te unucima Emom i Petrom. Šahovska postava i dalje je spremna za otvaranje u svakom trenu, slobodno vrijeme za kartanje u „Penziću" i kod Vencla u Bakovčicama, dok je voćnjak uvijek na dohvat ruke. Nikada Mladen nije svirao, ali voli tamburice, ples, pjevanje klapa, a radio se nikada kod Lazarevića ne gasi.
Anketno upitan o pet najboljih koprivničkih hrvača rekao je: Ivan Ganžulić, Branko Premec,Vjekoslav Husnjak, Mladen Nemec, Vlado Sabo.
